Fizičari koji rade na ATLAS i CMS detektorima Velikog hadronskog sudarača (LHC) otkrili su tragove postojanja superteškog bozona. U prosincu 2015. društvenim mrežama i mikroblogovima počele su se širiti glasine da je VAK uspio detektirati tragove "nove fizike" u obliku superteškog bozona čijim raspadom nastaju parovi fotona ukupne energije od 750 GeV (u 2012. Nobelova nagrada za fiziku dodijeljena je za revolucionarno otkriće: otkriće Higgsovog bozona, subatomske čestice predviđene Standardnim modelom fizike prije gotovo 50 godina. Higgsov bozon je kratkog vijeka, brzo se raspada na manje masivne čestice kao što su dva fotona (svjetlosne čestice).
Za usporedbu, masa Higgsovog bozona je 126 GeV, a top kvark, najteža elementarna čestica, teži 173 GeV, četiri puta manje od mase čestice koja je proizvela fotone.
Mnoge teorije sugeriraju postojanje superteških čestica koje se mogu raspasti u parove Higgsovih bozona. Tu ulogu mogu preuzeti i teški analozi Higgsovog bozona i drugi bozoni. Donedavno nismo mogli pronaći nikakve dokaze o njihovom postojanju. Koristeći algoritme neuronske mreže, fizičari su tražili lance raspada čestica koji uključuju parove Higgsovih bozona, tau-leptone i čestice s teškim magičnim kvarkovima u svom sastavu.
Neke modifikacije Standardnog modela – teorije koja opisuje većinu interakcija svih elementarnih čestica poznatih znanosti – sugeriraju da tragovi superteških analoga Higgsovog bozona i drugih nositelja fundamentalnih interakcija koji se ne uklapaju u suvremene ideje znanstvenika mogu biti skriveni u tim procesima.
Ispostavilo se da je bilo gotovo pet puta više raspada koji uključuju parove Higgsovih bozona nego što predviđa standardni model. Autori novog rada povezali su to s raspadom superteških čestica, koje su bile oko osam puta teže od ranije otkrivenog Higgsovog bozona. Zasad ovo nije apsolutni dokaz postojanja superteškog bozona, već samo naznake o tome, pa fizičari planiraju prikupiti više podataka kako bi izvukli dugoročne zaključke.
Pročitajte također: